Jedna riječ
Pijem lijevanje kiše iz bezličnih oblaka dok šutke prolaze donoseći glasno jutro u izgubljenom kvartu. Misli su mi tamne kao haljina koju bi nosila, onu s ispranim konfekcijskim brojem i načinom održavanja. Okružen sivilom na mrtvim izvorima dana pokušavam izbrisati sjećanje na umišljaj koji se lažno nazirao daleko iza ogledala. Samo poneki osmijeh, ukradeni očaj i uzdah nesigurnosti utopljen u našoj nepostojanoj mašti. Uvijek ista vječna glupost, barijere između nas, svijet u plamenu nakaradnih nebodera, prljava tratina, oči nadražene smogom, monotona Sava i pokvarene potrebe.
Ostaje slika na kojoj više nema ničega, ali još me ne pušta na miru onaj tren kad si mi obilježila život, makar sad opet hlapim sam na svom otpalom listu prve jeseni. Možda je vrijeme da se ponovno vratim starim rutama razbijanja pa lijepljenja prohujalog osjeta da napokon živim. Jer izbjegavao sam i previše, znam, ali više se ne želim obazirati. Nastavljam lutati dalje, gubiti se u gomili otrcanih priča, nepismenih pravopisa i degutantnih naglasaka, tražeći makar komadić iskrene boli, bar jednu jedinu riječ poslanu bezdanu crne rupe u koju se strmoglavio svemir rasparanog jastuka.
....pijem ljevanje kiše...tako jedna dobra emocija....ljevanje kiše me opralo,hvala...
ovo je ponekad suvišno čuti, ali bit će sve dobro.
uvijek bude.
Okovan
Sunce polako izlazi, kao tanka crvena nit konca leti sa crnila ovog grada što nas s prvim jutarnjim pogledom razdvaja. Zatvaram oči, gasim zadnju cigaretu i znam da dolazi vrijeme da promijenim temu. Misao plovi daleko prema otoku nade na kojem ću se pustiti iz kaveza pa zaspati na mjesečini u sjeni očiščenih zidova. Želim nešto više od nesputanih situacija, ispraznih dijaloga i komične ironije. Da umor pretvorim u riječi koje imam i iskopam onaj sanduk iz pustinje svoje biti koju sam predugo izbjegavao. Pitanje se postavlja samo po sebi; da li da zbilja otvorim tu ranu i pustim taj dio sebe u život, makar tek na kratko osjetio vječnost zarobljenu u prolaznom trenutku, ili da ipak čekam neke bolje dane? A na vrata kuca toplina privlačne daljine rastopljena dugim noćima bez povratka... Okovan tobom čekam dan kad ćemo se ponovno vidjeti.
.......nemoj čekati.... netrebaš otvarati vrata....sruši zidove.....ili ti zapravo odgovara ovakvo raspoloženje,u tome se najbolje snalaziš?....
Kako romantično, sjetno i melankolično; divne misli.
Samo tišina
Polagano kroz noć sabirem misli dok odzvanjaju puste ulice i pustinje jeke odbijene o maglovite zgrade bacajući korake kao tarot karte. Ne želim razmišljati o tebi. I puštam kišu da mi pada po dlanovima, kapljice se talože u meni stopljene s uzdahom da me smire. Ne znam kako je počela scena u kojoj zaboravljam tekst poput zadnjeg amatera u kazalištu zavaravanja.
Prolazi mi tijelom prostor kao krv. Sladak okus u ustima pregazit će sumorni jutarni sati koje toliko mrzim. Uz malo strpljenja dogurat ću do drugih snova, srušiti kulu od pijeska i u očima vidjeti masku prolivenog tuša. Jedna cigareta, druga, treća... i tako dočekujem svitanja, baš se ništa nije promijenilo. Samo sam tišina koju nećeš primjetiti i riječi koje smo prešutjeli.
....dali je to kiša....ili plaču tvoje oči na tvom dlanu....u tišini....osluškuj sebe u tišini...puna je šuma cvijetova,koji se lagano njišu,kao da se klanjaju Bogu,priđi im pomiluj ih po glavi....samo reci riječ....
Vrludanje
Sjedila je u mračnoj sobi. Sa radija se prpošno njihala neka pjesma prikladna za opuštene ljetne večeri. Vjetar kroz navučene zavjese prodirao je sve do golih joj stopala. Savršeno ništa upropastio sam nakon pola sata i rekao da moram ići. Mislim da mi je sve što trebam znati rekla očima. Ne, nipošto se ne hranim razočarano začuđenim pogledima, nego me opet ona neukrotiva sila vukla van iz svega toga, tj. iz komplikacija koje bi se kad tad zavrtile kao što se uvijek zavrte među ljudima budući da su ljudski odnosi i komunikaca tako porozni i sklono truleži koje sam se nauživao sasvim dovoljno.
Na odlasku mi je rekla da joj je drago što nije osoba poput mene. Previše sam čudan, toliko da bi me konstantno mogla ispitivati što je to samnom. Takve izjave slušam s vremena na vrijeme i ne zamaraju me. Jer mogla bi se i ona iznenaditi. Zar ne govori većina ljudi pričice kako oni nisu ovakvi ili onakvi, kako se njima ne bi nikada desilo nešto što se događa drugima, a onda kao da su se urekli jednom shvate da su i oni takvi, da se i njima događa... mislim, bolje da ne kažu ni riječi nego te predvidljive parole. Jer i tebi se može desiti upravo to na što odmahuješ rukom; i ti možeš postati čudan. Ovisi koliko samog sebe tjeraš da se prilagođavaš nekim sjebanim obrazcima ponašanja, kolko se sputavaš u životu i tako si zalupiš i još zazidaš različita vrata jer si se zadovoljio sa prozorima s gatrama kroz koje prolaze skoro svi, pa kao moraš i ti.
Naučio sam iz vlastitiog iskustva da je besmisleno ikome nametati svoju filozofiju, što mi se također od nekih strana nameće kao greška – to da uvijek učim i spoznaje donosim iz vlastitih, a ne tuđih, poteza pa tako i onih koji ispadnu potpuni fijasko. Smatram da je to u redu. Identična situacija nije identična kod različitih osoba i njihovih karakterističnih načina ponašanja i doživljavanja, stoga zašto bih uopće učio od tamo nekih tuđih primjera kad mogu imati svoje.
I tako je ta priča iza mene. Primjetio sam da u svemu u životu volim intenzivno doživjeti početak i kraj nekog trenutka, dok sve ono između mi naprosto ne predstavlja izazov. Možda baš zato ni u čemu nemam konstantu? Trebam pokušati poraditi na toj sredini, a ne čim je prošlo početno istraživanje jedva čekati rasplet pa da krenem dalje. Dalje?! A gdje bih to dalje uopće mogao stići ako se svega zasitim i prije nego je počelo drugo poglavlje? Zar baš uvijek moram očekivati i tražiti nešto još bolje? Ne bih li se morao pomiriti sa sobom kojeg nemam i sobom koji jesam? Zar ne bih trebao napokon prestati željeti ono što je očito nemoguće, jer ionako smo svi samoživi? Ne znam, možda previše pitanja za još jednu mamurnu noć.
Djevojka pusti ugodnu glazbu, priguši svjetla, bosonoga je... sigurno je htjela s tobom plesati, pa romantika, koji okret na improviziranom podiju, dašak ljeta u njenoj mirisnoj kosi, vaš mali poljubac, dodir titravih tijela... lagana atmosfera, užitak preliven rasplamsalim osjećajima... A ti pobjegao i pustio ju da pleše sama; pa kako i ne bi bila razočarana. :)
Sudar
Progutala nas je noć unoseći nemir u kasne sate. Razmak je postajao sve veći kao i nesigurnost među nama. Svijet kakav sam zamišljao ne postoji, a gotovo sam se kladio da ću ga uspjeti stvoriti. Ali ne, on ne može preletjeti prostranstvo laži i samo se opet razbijam u sebi zagrljen samoćom. Prešutio sam cijele romane, jer tišina je dovoljan simbol dok tonem proklinjući ovaj očaj koji nam je polako rasparao živote. I promatram neka dva dolutala noćna leptira kako se sudaraju ispod svjetiljke strastveno se boreći za to malo svjetla, a prašinasti prah im pada sa krila na stol zasut papirima ispisanim žestinom iz nekog drugog vremena dok sam još nalazio riječi i uvjerenja da nisam izgubljen. Obilježio sam se, znam, i ne krivim se zbog toga, ne ni tebe, ali vidjeti refleksiju sebe u našoj svađi po tko zna koji puta bilo je intenzivno razorno. I znam da je noć preglasna da me čuješ. Jer mi smo baš kao oni leptiri: konstantna borba dva svijeta, dvije perspektive, ledenjaci što lutaju u moru nerazumijevanja. A ono nešto? Ma ok, bio je to zanemarivi trenutak, a slika koja mi još ne izlazi iz glave nestat će već sutra. Samo da mogu zaspati i zaboraviti ukradenu pustolovinu.
Potrošene misli
Znam. Ljeto će biti dugo i hladno; uvertira za ogorčenu jesen u kojoj ću se izbjegavati i razbijati stružući poput Apoksimeona sa sebe ulje ukradeno iz sebičnog hedonizma. I dok nesane noći škripe vratima nekim drugim licima, ona skida razmazanu maskaru i znam da zaboravit će me s naletom sjevernog vjetra. Kosa će joj mirisati na smokve, a ja ću ostati orah u orahu. Smiješno, zbilja. Toliko pritajenih dana i potrošenih misli, toliko vode koja šutke prolazi, toliko umišljenih emocija, da bi na kraju sve stalo u par jeftinih rečenica.
Sprej kojim se pažljivo ispirala gušio me kao da sam se prvi put zatekao gol u šumi ispred zrcala animalnosti. Zbilja se pitam da li je to jedino što još ostaje nakon svih otrcanih pokušaja veličanja ljudskosti, odanosti i požrtvovanja? Da li životinjsko u nama uvijek prevlada jer je u biti ono jedini stvaran odraz nas? Zašto smo podvojeni i ograničeni kroz mikrokozmose tjelesnosti zatvarajući dosege neke tzv. više prirode? Vjerojatno jer samo to divlje, životinjsko i postoji. A duše i ljubavi su ionako izmislili pripiti pisci dječje književnosti.
„Koliko potrošenih priča, pune ulice papira pokidanih istina; snovima trošili smo ceste i mada se ne smije u sebi dugo šutjeli. Kroz otrovane noći kad je sjećanje na straži ja ne prolazim; tada vagoni puni srebra ni rijeke zlatnog praha neće jutro potkupiti... A vjetar nosi na lakim usnama miris prve jeseni...“ (Laufer – Govorim u snu)
Potpuno sam zaboravio kako L. imaju super stvari; sad ću si baš potražiti još neke, kad već ne mogu spavati pa da si nešto dobro zavrtim... A bit će ovo još jedan pakleni dan, doduše još je mirno, netom je ugašena javna rasveta, ali osjetim to... ubija me nadglasavanje zrikavaca u žbunju asfalta dolje ispod prozora, ali miris praznog grada me i dalje oduševljava, onako je gorak a svjež, grize za oči i tako te potiće na... na nešto. Ovo je u biti poticajno vrijeme, nije ni dan, niti noć, baš negdje između svake primisli. I čuo sam da će danas biti djelomično vidljiva pomrčina sunca, ali neću gledati. Draže mi je ovo noćno poigravanje sa tamom i izazivanje ponovnog besmislenog okreta zemlje dovoljnog za prvi traćak krvave zore.
Rafting
Danas je još jedan nepodnošljiv dan u četvrti koja mi je strana budući da sam tek povremeno dio nje. Govore da je to zbog lošeg vremena, ali ionako govore gluposti. Umorio me pokušaj da slijedim žute crte po cesti. Ne, nikako ne želim više ići u tom pravcu. Možda sam se trebao prisiliti i reći joj sve što je htjela čuti dok smo sjedili na zgužvanom krevetu, ali nisam se mogao ponovno posipati lažima.
Ona odlazi noćas u priču koju neću znati ispričati. Nakon prvog dodira nestao je dojam osjeta, izbrisala se sadašnjost. Slike su izgubile boju, a osjećaja se više ni ne sjećam. Samo ponekad natjerala bi me da vidim buđenje, prepune pepeljare i skorene šalice odavno ispijene kave na podijeljenom stolu života. Možda sam se trebao boriti, možda bismo se tada umišljeno voljeli, a ovako svaka riječ gubi smisao. Opet sam pustio i puštam i dalje, jer znam da želim pobjeći dok stignem. Ne mogu nikome dati svoje srce da ga zdrobi do kraja, jer ga ni nemam.
U gradu u kojem sve vonja na prevaru, umire još jedna otrovana iluzija. Praznina ostaje, moja intenzivna doza, dobra kao prva cigareta i loša poput gorčine nataloženog soca kojim si neću predviđati budućnost. Jer ne bojim se onoga što slijedi, već da ću ostati ovdje isti, loš i pokvaren još dugo vremena. Monolozi su mi postali paraziti u mislima i opet idem na žestoki rafting, i padam poput šahovskih figura, i kažnjavam se produžavajući u nedogled pozivnicu za udaljavanje.
zanimljivo ..... svrati do mene i komaj ! ! ! ! ! !
Mit...
“Vidim da mnogi ljudi umiru zato što smatraju da ne vrijedi živjeti. Isto tako vidim i druge koji se paradoksalno ubijaju zbog ideja ili iluzija koje predstavljaju smisao njihova života (ono što se naziva razlogom da se živi istovremeno je izvanredan smisao da se umre).
Smatram dakle da je smisao života najpreče pitanje. Kako da se na njega odgovori?
Koji je to dakle neuhvatljivi osjećaj koji lišava duh sna potrebnog za život? Svijet koji možemo objasniti, makar i lošim razlozima, blizak nam je. Međutim, u svijetu nenadano lišenog iluzija i jasnoće čovjek se osjeća strancem.
Čovjek se ubija zato što nema smisla živjeti – eto nesumljive, pa ipak nužne istine jer je otrcana. Međutim, da li taj napad na život, to poricanje života, proistjeće iz toga što život uopće nema smisla? Zahtijeva li njegova apsurdnost da iz njega pobjegnemo pomoću nade ili samoubojstva – eto što je potrebno razjasniti, ispitati i dokazati otklanjajući sve ostalo. Zahtijeva li apsurd smrt.
(...)
Ustajanje, tramvaj, četiri sata u kancelariji ili tvornici, obrok, tramvaj, četiri sata rada, obrok, san i tako ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota u istom ritmu. Taj put se, većinom, lako slijedi. No, samo jednog dana uzdiže se »zašto« i sve počinje s tim umorom u znaku čuđenja.
Isto tako i u toku svih dana bez sjaja vijeme nas nosi. Ali uvijek dođe trenutak kada treba i njega nositi. Mi živimo od budućnosti: sutra, kasnije, kad budeš imao kakav položaj, s vremenom ćeš shvatiti. Te su nedosljednosti divne jer je napokon potrebno umrijeti.
(...)
Čovjek koji je postao svjestan apsurda vezan je za njega zauvijek. Čovjek bez nade i svjestan toga ne pripada više budućnosti.
Ja ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadilazi. Ali ja znam da ne poznajem taj smisao i da mi je, zasad, nemoguće da ga spoznam. Što za mene znači smisao izvan moga života? Ja mogu shvaćati samo ljudskim pojmovima. Ono što dotičem, ono što mi se opire, eto što shvaćam. A te dvije izvjesnosti – svoju želju za apsolutnim i jedinstvenim i nesvedivost ovog svijeta na racionalan i razborit princip - znam, opet, da ne mogu izmiriti. Kakvu drugu istinu mogu priznati a da ne lažem, a da ne umiješam nadu koje nemam i koja ne znači ništa unutar moga života?“
Albert Camus, Mit o Sizifu
Ne nosim sunčane naočale
-Zašto misliti o sutrašnjem danu ako je i današnji dan tako daleko?-
Razmišljao sam u autobusu u sedam sati ujutro. Taj jutarnji termin, koji definitivno nije stvoren za noćnog ovisnika poput mene, razbijao me nesnošljivo kao i svi oni slučajni, ozbiljni, uspavani, otupljeni ljudi prisutni i stisnuti posvuda uokolo. U oklopnom transportnjaku nagurani poput kakve stoke nakljukane sedativima koja ide na još jedno dobrovoljno klanje mašte i razuma, grčevito sam se primio za izlizani rukohvat s nestrpljenjem iščekujući svoju stanicu trpeći neugodan zadah nekog čovjeka koji se, u odsutsvu ravnoteže, tijekom naglog kočenja i kretanja busa svako malo na mene očajno nabijao.
Trčećim korakom uletavam u tramvaj, oh, divnoga li dana! Gledam kroz prozor žene sa sunčanim naočalama. Dobra su stvar ta velika, tamna stakla za mrzitelje sunčevih zraka, jer u biti nisu samo zaštita od istih. Naime, možeš se poput noja sakriti iza njih tako da nitko ne može pročitati tvoje poglede, a ti zuriš u druge kako poželiš.
Oko mene baš ništa izvan klasičnih scenarija: mala beba povremeno cendra pa joj majka pruža zeku i bočicu; cura sluša pop-rok pjesme s empe3a; dečko uz navijeni tehno u mobitelu pregledava fotke golišavih djevojaka; ženska čita jeftina dvadesetčetiri površna sranja; druga knjigu o tehnikama opuštanja; treća kopa po torbi tražeći mob koji brenči cajku; četvrta ponavlja za ispit; peta preživa kaugumu i u ogledalcu provjerava šminku; šesta samo mirno stoji no toliko blješti ljepotom i vedrinom da bih se tako rado s njom zapričao o vremenu, ali ubrzo izlazi i nestaje na ulici. Meni se nad glavu vratio onaj isti sivi, bezlični oblak uz nastavak monotonog sipljenja jednolične, sumorne kiše usputnih osoba: neki dedek crnih noktiju jede parizer i pecivo; uspavani tip pije pivo iz plastične boce; gospodin u odijelu i kravati oboružan papirima dalmatinskim naglaskom užareno vodi poslovni razgovor...
Zanimljivo je škicnuti ljude kad netom uđu u munjovoz i vidjevši slobodno mjesto pomisle kako im se dobrano posrećilo, a ono približivši se ugledaju kako tik na sjedalu ponosno stoji svježe izrigana bljuvotina – prizor na nivou kvazikonceptualne umjetnosti. Žamor koji je vladao u kolima uskoro se stišao zbog mog “okršaja“ s namrgođenom gospođom koja je pokušala zatvoriti prozor ravno meni ispred nosa, na što sam ju nenametljivo zamolio da to nikako ne učini jer je i ovako zagušljivo. Poput tornada sasula mi je ravno u facu bogate, sočne psovke i frustracije novim radnim tjednom zapakirane navodno pretjeranim puhanjem kroz prozor. Kad sam joj odgovorio kako se mene ne tiču njeni problemi i nisam netko nad kime može vršiti pomaknutu agresiju, stoga neka se udalji i zatvara neki drugi prozor jer ovo malo zraka što “jako puše“ je jedini spas da izdržim(o) sparinu i užegnuti smrad njenog preslatkog parfema pomiješanog s pivom, parizerom, želučanim sadržajem i nekolicinom ljudi koji očito ne znaju što je to voda i sapun, pokušala me opaliti lakiranom crnom torbicom po glavi nastavivši glasno gunđati.
Zbilja ima nadrkanih ljudi. Ali i ja sam bijesan, nervozan, ljut, nesiguran, ustrašen, pod stresom, pritiskom, krivnjom i očekivanjima, seksualno iskompleksiran, nezadovoljan sobom, svijetom, faksom, zaradom, pun dvojbi i neispunjenih težnji... ma koje god stanje nekome padne na pamet vjerojatno se i meni dogodilo, događa se ili će se dogoditi. I sve je to okej, emocije variraju, no to ne znači da je u redu okomiti se na provog tko ti se obrati, to ne znači da možeš biti beskrajno drzak i otresiti, to ne znači da će ti biti lakše, a problemi i napetosti će nestati, ako opsuješ nekome članove obitelji, krv, životinju, spolni organ, vjersku, nacionalnu, seksualnu ili bilo koju drugu pripadnost.
Ponekad sam totalno izvan sebe od briga i pizdarija, pa se ne iskaljavam kako mi dođe, nego imam kontrolu nad svojim ponašanjima i onih pet debelih zidova (moja soba nema četiri) da tamo budem živčan i deprimiran, da u sigurnosti izvan igranja vanjskih uloga vičem, vrištim, lupam, mlatim rukama i što god mi padne na pamet radim. Zar ne bi i ostali trebali biti sposobni skulirati se, pogotovo ako su još kao totalno normalni, nikad kod psihologa kročili? Možda baš zato ne. Rekla je bakica i da mi je potreban kućni odgoj, što je bilo krasno, jer mi je dala slobodu spomenuti joj psihijatra nakon čega je odmah ušutjela. Očito su neki izrazito osjetljivi na svoju kaotičnu, zanemarenu psihu.
Tajac, crveno, tjeskoba. Jedva sam dočekao da stari tramvaj projuri kroz mrežu tračnica i bukom nadglasa nelagodan dojam kako sada svi ljudi bulje u mene te stvarajući razne predodžbe koješta misle proučavajući me, upravo kao što sam i ja njih sve do maloprije. Samo moja projekcija, pomislih dok sam bauljao mamurnim jutrom tamo gdje moram biti, intenzivno tražeći prvi kiosk da kupim omiljene cigarete.
Zamrznuto
Želje su poput varljivog kapitala koji ovisnički daješ, dobivaš, pa vječno gubiš u kockarnici lažnih ponuda, dvostrukih potraga i obijesnih očekivanja; pomislih dok me preko ramena ulovila Dalila. Iz njenih se očiju u prazan bazen strmoglavio i razbio hedonizam istreniran osjetilnim potrebama. Krhotine su mi se zabile u blindiranu kožu. Odbio sam ih sve. Pratili su me žestoki pogledi. Razočaranje naglo nestaje pod brzosušećim namazom zabave i uvrnutih interesa koji se od 0 do 24 vrte u lunaparku bez nadzora života s kartom na odgodu plaćanja.
I otišao sam po tko zna koji puta pustom cestom dok je iz zagušljivih barova u nizu dopirala komorna glazba pomiješana s mirisom isparene krvi, ukradenih sjećanja i zapaljenog alkohola. Nitko me nije ni primjetio; beznačajnu tamnu točku pod kišnim nebom i nevidljivu sjenu na dotrajalim fasadama. Ljudi razdraganih glasova žurili su u hladnu lipanjsku noć pod sigurnošću svojih šarenih kišobrana razbuđeni kratkoročnim snovima. Zvuk nepoznatih štiklica upotpunio je fijuk tramvaja. Mrak je progutao boje. Svijet je postao crno-crni opet.
Sa mene se cijedila nevidljiva sluz ostavljajući listiće želatine nabujale u razlivenoj kanalizaciji za lakše kretanje kvadratima jednolične praznine. Teleportirana umna energija pesrela je ranjivu masu odvojenu mentalnim blokadama i halapljivo ju pojela žlicom za sladoled nasred osamljenog raskršća, pa kulturno povratila kod obrezane živice. Semafori nisu radili. Poderani, mokri plakati letjeli su oko ušminkanih izloga. Grafit napisan odgriženim jezikom povukao je samnom dim. Vrijeme se rastapalo i zamrzavalo deformirajući aspekte realnosti.
....u žurbi ne znam kamo,pročitah,"žene su poput varljivog kapitala,kojima daješ,....dobivaš,pa i gubiš...(i ja sam žensko).....čitam "pusta cesta,isparena krv,beznačajna tamna točka,nevidljiva sjena,jednolična praznina,osamljeno raskršće di si ti?....sanjaču,bježiš,bojiš se?.....samoća...kreni....idi.....cesta je dugačka,..krv je topla...,zaveži oči,što vidiš?...,sjena je tvoja....,praznina je ispunjena,prepoznaj,....raskršće puteva,netko je uvijek sam,ovaj dan je nečija samoća,samo zato jer ne zna,da je sve u njemu....budi onaj koji daješ ..........i primaš...
....simbol P,,jak je otrov,od grč.SVJETLONOŠA,bijeli bezbojan,topi se u alkoholu ....ha...spaja se direktno i žestoko s drugim elementima.....crveni svjetluca,nije otrovan..........crni.....misli si.......
Ah, Dalila kažeš... pazi da ti ne ukrade kosu. :)
No napose mi se urezala u misli zadnja rečenica ovog tvog teksta; vrijeme koje se rastapa, a realnost... tako se sada čini daleko u ovakvim staloženim noćima iliti predjutrima bez sna. Zalazak, svanuće, ljeto, jesen; beskrajni krugovi oko nas, mi u njima, oni u nama, i tako dalje; mogao bih se sad raspisati, prepustiti kojekakvim tlapnjama... ali evo ti još pozdrav i samo uživaj u svojim nemirima...
|
